Možda to ne bi bilo obično putovanje da se ostalo samo na jednom mjestu, a možda se i ne bi domogli veće odgovornosti. Možda i Norveška nije toliko dalja od BiH. Nije, to smo zasigurno utvrdili primivši Norvežane u uzvratni posjet, poneku nedoglednu zvijezdu dok smo zajedno čekali odlazak prema novim odredištima.
Čak mi kažu: “Ovo zviježđe vidim iz svoje sobe!” Vidiš da ipak nije velika razdaljina između te dvije zemlje kako god to metaforički zvučalo. No, da ne odugovlačim s opisivanjem uvertire, u daljnje razmatranje valja uvesti gradove i znamenitosti koje smo mi Stočani zajedno s novim norveškim kolegama izvidili i obišli tijekom njihovog uzvratnog posjeta u razdoblju od 23. do 29. rujna 2018.godine. Posjet Srednjoj školi Stolac i srdačna dobrodošlica ravnateljice kao i detaljan obilazak Stoca, Starog grada i Daorsona uživaše veliku radost na đačkim licima. Zatim, obilazak Mostara, Starog mosta, kao i vodopad Kravica, nisu dobili lošu ocjenu u dnevnicima od strane Norvežana kao ni pećina Vjetrenica i posjet Trebinju. U večernjim satima imali smo priliku pokazati im kakav noćni život vlada na našim prostorima. Štoviše, nadodaju Norvežani, kako BiH ima veliki prosperitet u smislu povijesnih, kulturoloških i društvenih pogleda.
Negirali su sličnosti, ali naravno i prihvatili razlike koje su na snazi na našem tronu, izazvali čuđenje brojnim ili potajno u sebi progutali osmijeh na naše navike. Moram priznati da ni mi nismo bili drugačijeg kova u Norveškoj. Razdaljina između država nije toliko velika, ali razlike s kojima se svaka od njih bori ili uzvisuje itekako jest. Ovaj program razmjene učenika doprinio je boljem razumijevanju između različitih pogleda na svijet od strane Stočana i Norvežana kao i na bolju adaptaciju u smislu novih i postojećih barijera koje ometaju nesmetano obavljanje svakidašnjih životnih izazova. Upoznali smo jedni druge, upoznali smo kulturu jedni drugih, upoznali smo sami sebe s raznolikošću koje nam se nudi s prozora, bilo to u domovini ili u zemlji sjevera.
Vjerujući da svako putovanje ima značaj, svoju cijenu i dobitke, razumljivo je dakle imati na umu čari koje ostavlja ‘ponaosob’ svakog pojedinca, duši ga uspomenama ili mu ne da mirno oka sklopiti još koji mjesec dok se dojmovi ne slegnu. Zašto nastaviti projekt razmjene učenika? Vjerojatno zbog toga što sad dok ispisivajući krotak govor, učeći za školu, pješačeći prema trgovini, sanjarećipod svjetlom dogorijele zvijezde, preletim mislima u zakutak nekog drugog dijela svijeta, u novu kulturu, običaje, u nove ljude i njihove dimenzije. A inače, potpuno sigurno to učinila ne bih. Ne jer ne želim, nego jer nisam znala. Jer nismo znali za to postojanje. A ovako smo ga preletjeli, barem u mislima,
Tako bi nekako valjalo ovaj isječak privesti i kraju; uspomenom da će i nakon ovoga zvijezde dogorijevati, a daljina ostati ista. Nadam se da za razvoj koncepta ove ideje i čitavog našeg projekta razmjene učenika vrijedi: “Sve ostaje u srcima, umu i fotoalbumu”, a ne:”Idejna misao bačena u obližnji koš za otpad”.
PETRA BOŠKOVIĆ IV.g2
