U ponedjeljak 23. listopada 2017. godine, u razdoblju od 9:00-9:45 sati, u prostorijama Srednje škole Stolac, upriličen je zajednički sat Hrvatskoga jezika za sve učenike i nastavnike, na temu “Povijest Hrvatskog jezika”. Upravo sama činjenica da naš materinji jezik -Hrvatski, slavi 170. obljetnicu od prve službene javne upotrebe, cilja sata je bio prezentirati svim učenicima i nastavnicima, ovaj dan kao važan događaj za samo nastajanje jezika i njegove povijesti.
Koordinatorica ovoga svečanog događaja, profesorica Hrvatskog jezika Meliha Kapor, je s par prigodnih riječi otvorila obilježavanje ovoga dana, pobliže objasnivši sam razlog našega okupljanja, te same teme referata koje su uz pomoć, naših mentora, profesora Hrvatskog jezika, učenici pripremili. Ovaj sat je nadamo se u svojoj biti unio bar dašak ponosa u prostorije naše škole, u srca svih učenika.
Upravo u čast organiziranja ovakvoga bitnoga dana za sve Hrvate i njihov jezik, Zavod za školstvo Mostar je raspisao literarni natječaj na temu: “Hrvatski glas u vremenu”, na koji su aplicirale naše dvije učenice: Lucijana Raguž( I. gimnazije) i Petra Bošković( II. gimnazije). O bogatstvu i ljepoti literarnog izražaja ovih učenica smo mogli prepoznati u čitanju njihovih uradaka, na zadovoljstvo svih prisutnih. Ove učenice su čitajući svoje radove prenijele svevremensku poruku:”Naš jezik smo mi sami. Jezik je izgradio svakog pojedinca, narod. Za jezik se živi, voli i umire. On kao nepresušan izvor čovjeka napaja vodom istinitosti i vječnosti. Nikada nećemo ožednite u uvjerenju u kojem naš jezik gradi staze i puteve ka postojanosti.”
Naravno uz nezaobilazno aplaudiranje prisutne svjetine, profesorica Meliha Kapor je objavila kako sami trud i talent uvijek uvijek bivaju prepoznati. Učenica Petra Bošković je osvojila II. mjesto na istoimenom natječaju, gdje će na svečanoj priredbi u prostorijama Kosače Mostar biti upriličena dodjela nagrada za sva osvojena mjesta. Nema veće nagrade od one u kojoj možeš dati mislima na volju, sjedinjen sa svakim naborom papira, crnilom tinte i samog svijetla stare lojanice…
Pored interpretacije literarnih radova, učenici Srednje škole su kratkim referatima upoznali čitavu povijest Hrvatskog jezika, sa svim prisutnima, slavnu povijest ispisanu žarom jedinstvena i nade.
Učenice I. razreda ekonomske škole, Danijela Pavlović i Josipa Zeko su govorile o temi Baščanske ploče, te su nas retrospektivno vratile u vrijeme “ Zvonimira kralja hrvatskoga”, spomena hrvatskog imena na tvrdom naličju kamena. Nakon prvih koraka ka budućnosti, naš jezik dalje nastavlja koračati stoljećima, sve do dolaska samih ideja mladih ljudi koji i u to vrijeme potvrđuju izreku: “Na mladima svijet ostaje.” Upravo o samoj revoluciji u Hrvatskom jeziku, ukidanju pojedinih i uvođenju novih gramatičkih odrednica, kao što su dijakritički znakovi, sama borba za očuvanje svijesti, nacionalnosti i budućnosti, govorila nam je učenica II. razreda Računalnih tehničara u strojarstvu, Ivona Pavlović. Impresivna je borba svih mladih ljudi koji su beskompromisno štitili, čuvali svoje korijene, primajući udarce vječne boli. Na koncu učenici IV. razreda Gimnazije: Marko Bošković i Lorena Markić su predstavili teme- “Novosadskog dogovora”, gdje je Marko citirao izvorne odrednice dogovora, te “Deklaracija o nazivu i položaju Hrvatskoga jezika”, u kojoj je Lorena predstavila borbu kulturnih i znanstvenih institucija te šire javnosti, za stvaranje jedinstvenog, ravnopravnog književnog jezika svih Hrvata.
Sva borba generacija je s vremenom donijela doprinose na oltar domovine. Ponekad se zapitamo koliko su samo godina utrošili naši djedovi za gradnju naše budućnosti, te temelja naše sadašnjosti. Koliko su samo suza prolile naše bake iščekivajući povratak ili nepovratak naših djedova, svojih muževa. Koliko su samo puta naši roditelji snivali zlatne snove slobode, dan kada će gledati ozarenost na licima svojih roditelja, susjeda, sugrađana, dan kada će Sunce sijati nekim drugačijim, posebnijim sjajem nego prije, dan kada će ptice cvrkutati spjev neke nove, ali istinitije pjesme.
Upravo ovaj sat povijesti je kao cilj postavio ugradnju temeljnih načela u srca svih prisutnih: voli svoje, a poštuj tuđe. Ovaj sat je također podigao toleranciju o pitanju prolaznosti svijeta, ali i opstanka jezika kao kamena zaglavnog budućih generacija. Svi narodi koliko god daleko bili, vraćaju se svome domu, svome jeziku jer on uvijek na sebi neki svojstven način, spokojnije sniva i priča ljepše priče od onih tuđinskih. Uvijek se prema voljenim stvarima pristupa s ljubavlju…
Jeziče s ljubavlju !
Lorena Markić, IV. razred gimnazije
