U ozračju popodnevnih sati dana 23. listopada u pratnji profesora hrvatskoga jezika Ive Raguža, učenica Petra Bošković prisustvovala je dodjeli nagrada za najbolji literarni rad na temu „Hrvatski glas u vremenu“, osvojivši 2. mjesto. Zavod za školstvo Mostar organizirao je cjelodnevni program u školama i javnim ustanovama povodom obilježavanja 170. obljetnice od uvođenja hrvatskog jezika u javnu uporabu.

U Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače održana je svečanost gdje se govorilo o spomenutoj obljetnici, povijesti hrvatskog jezika i njegovoj važnosti, a tijekom programa upriličeni su recitali, te je pročitan i govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 1847.godine

Toj svečanosti nazočili su i ugledni gosti, a nagrade pobjednicima natječaja uručio je predsjednik vlade HNŽ.

{slike}petra_dodjela_nagrada{/slike}

U nastavku možete pročitati nagrađeni rad:

HRVATSKI GLAS U VREMENU

Jeziče moj hrvatski, tebi polažem i pripisujem ove kratke znakove, ovaj uradak na čistoj bjelini papirnatog komada.

Od miline na jednu stranu nagnuh glavu, te potpuno ne gledajući u njega krenuh sjedinjavat ono što od davnina zastade u mojoj zbilji. Dižući polagano jednom rukom pisaljku, zamišljeno u sebi slagah hodove jezičnog blaga štono ih povijest bijaše satkala, a drugom pridržavah crninu mastila koji trebaše sjediniti moju zbiljsku narav s listom papirnatim. Na trenutke prizori ispred mene postadoše igrarija umjetnosti zategnutih krajeva umirene lakoće. Prevrtah stranice povijesnog uratka vremena, zamahivah njima u snopovima neviđene kretnje. Blagonaklono sam osjećala i pobudu radoznalog glasa, prešućujući osobne osjećaje nesavršene sloge koji mi navriješe na izdvojeni stupac mislilačkih boja. Opčinjena tragom koji mi se kovitlao po glavi, opijena prizorom glasa jezičnoga u vremenskoj kugli, ožarena kretnjom tog razumnog jezičnog plesa, bacih očima po prozoru zamišljene kretnje valcera, grijavši mi udove plamičak svjetiljke koji u drhtavoj dražesti časka zaigra sa mnom. Udaraše misli poput izvora u brijegu, jednolično kao šapat plašljivog putnika u vremenu, dok nagonski srdačno ulazi bez sumnje u tajanstveni vanjski svijet. Zatim i ja zakopčana kopčama tog prizornog sjaja započeh uradak svoj!

 Jeziče hrvatski, naroda tvoga hrvatskoga, tvoju patnju, dostojanstvo, snažna krila čuvenog odsjaja mogu spoznati jedino oni koji živješe u zemlji tvojoj. One kretnje koje tebe izustiše šaptom. Tvoje ime, narav milu, bol gorku tvoju. Dragi borci čije oči suziše suzama ranjenih anđela. Ona dječica što nevino stradavaše u potresnom kutku strašnih zbivanja. Svi oni koji upadahu u prljave kanale nemile drskosti kako bi očuvali tvoj sjaj. Ti hrabri lavovi gorahu neugasno smislom života, skrivavši  uzbuđenje tako čisto kao da se ne pune snagom nove zore, svakog jutra u cjelini pokreta opitog pijanca visina. Željaše svoj jezik, pečat svoj jedinstveni u glasovitom vremenu. Istu zoru, vjetar, sunce plameno. Teturaše tim prizorima krajičkom strelovitog oka modrog, sve odjednom i polagano, sekundama besvijesti, prije prvog otkucaja i posljednjeg treptaja. Krenuše divne kretnje iluzijom maštovitog vela štono u strogosti zasluženo skriva bud iščeznuća svakog. No, u vremenskom kutku tog razdoblja postati boljim značilo je otkopčati svoje usađene oklope, postati nečiji pas, te pokazati što biva s onim koji obožava istinsku radost i ljepotu izgovarajući ime hrvatsko. Nema ni jednog mudronosnog  obličja za kojeg bi vrijedio taj zakonik poruge, no kad uhvati nemila struja svoju kolotečinu i opali po domovini, po jeziku kojeg osjećaš u biću ti čitavu, e onda pravila ne postaju ciljem, nego početkom časne odluke. Ili se boriš ili postaješ ničiji truli otpad. Koliko god osjećaja hrvatski narod u glasu vremena uključio na stvaranje unutarnjeg zadovoljstva, te višestrukih promjena, toliko bez sumnje u ogledalu vremena nepravednog ne željaše biti nepoznata osoba ničijih trulih korijena. Ta činjenica uzdizala je svaku upotrebu naglašene varljive porugljivosti da čovjek na čaroban način podrži tuđince u dovršavanju prikaza neljudske okupiranosti. Ne samo ljubazno, već i časno nam nametaše svoje uloge u kazalištu sjenskih  prikaza, u kojoj glumiše kostimirani „junaci“ moderne civilizacije. No nemaše otmjenosti u svojoj kretnji, jer bi na suprotnoj strani u oskudici života disalo poneko hrvatsko srdašce još nesmotrene muke. Tuđe vojne jedinice ulagahu napore u izgradnju ruševina gdje se pod okriljem vlasti  zadrte junačine svečanosti višnje vraćaju s punom torbom dobara lijeposti, iskazujući ono što im bijaše urođeno. No to ne bijahu lijepe riječi, pametni glasići, milosne odore. To bijahu ona tjelesa zakleta vječnom ludorijom, hladnim namjerama da jezik Hrvata – malih ljudi, snage velike izbace, iščupaju, umetnu u grobove zemljane, te potope Hrvatsku morem jadnosti, bjede, straha, iako naša hrvatska zemlja more plavo ljubavi imade. Pogani, utučeni narodi u vremenu prijašnjem, u vjekovima iza postojanja mojega željaše uvijek vidno, surovo iščupati svetost jezika hrvatskoga. Tuku udarahu, lomljahu, škripahu oklopom limenim, zveckahu sabljom oštrom, a ne mogahu ništa. I narodi turski, Mlečani, Austrougari, i barbari imađaše tempo udaraca isti, no nepokolebljiva dinamika hrvatskog srca ne dade im kućicu nad morem plavih zvijezda. Ne dade im jedan zanos, jednu krv plamenu, koju razmetnici smatrahu bezvrijednim blagom. Koliko je kretnji potrebno da se stvori vrtlog umiljene snage života pronađene u zakonima naklonosti prema ljubavi odane utjehe što ponizno grabi novi put? Da, jedna je dovoljna. Ako u nju upremo silom točno navijenog mehanizma, onda oslobađamo energiju života što plamti skrivena od silnog časa užasa, trešući tijelom zadovoljno, jer je podarila svijetu novi položaj umjetnosti od djelića svog stroja. No bi li uspjeli popraviti mehaniku stroja ovisi o izričaju nas samih koji stvaramo dijelove kretnji u vječnosti vremena. A ako naša kretnja u srcu zastane, zahrđa, propadne tu nema lijeka, ni prikladnog alata za popravak. Samo vođeni srcem ispisujemo zadovoljstvo u granicama oblikovanih slova, pokazujući glasom poetičnost događaja u vremenu glasovitom. A između slova i glasa vremena stoji jezično blago koje jedva čeka  obgrliti tijelo izrečenih vrlina i načinjenih mana. Uzrok bijednosti zemlje i življenja u njoj samoj jest bolni krik od poljubaca nesvjesne naravi. No, ako silina cjelova ostavlja tragove jezične, izgubljena osobnost je vraćena. Danas osjeća mir. Sutra postiže cijelost slagalice vremena. A uvijek i zauvijek diše snažnom hrabrošću svoje pojave u umjetnosti glasa vremenskog. Zahvaljujući njemu, našem hrvatskom jeziku i borcima našim hrvatskim u svanuću sijanja uspomena žarnih mi zore imademo. Na grudima ures svečane halje nosimo, a pod njom srce, obraslo gustom šikarom ozarenog rumenila. No dakako, hrvatski glas u vremenu može poslužiti predmetom složenog svežnja, dovoljno opjevanim da otmjeno izrekne nečovječne karaktere bolnih udaraca i grozota u ljupkosti njegovoj. Izgledalo je kao da boluje taj nepokolebljivi umjetnik riječi, no u istinskoj skromnosti smisao njegovog  postojanja pade na lice i u glas se pruži svim velikanima hrvatske književnosti, politike, javnog života koji riječima biranog sjaja opjevaše glas hrvatski u vremenu živuće raskrsnice. Smrtna misao ne nalazi glas riječi, zato ga ti jeziče moj hrvatski imaš. Nisi umro. Razumio si bajku o naravi upadljivo poslavši Kukuljevića u sabor zastupnički malih kipova vezanih za neznanje, dovoljno odškrinutih da bacaju ljutu svijetlost na parkete druge prostorije. Ivan Kukuljević podiže oči, dignu glas, smrknu čelo, izbočivši tijelo, pokretima hitrim izreče potpuni pravi zaključak o upotrebi  hrvatskog jezika javno i bez straha. I već 170 godina hrvatski glas neumorno niže note pobjedonosne oluje, dostojne da uništi  površnost zamaha, grleći svoja hrvatska tjelesa vremenom koje bijaše i vremenom koje tek doći imade.

I uistinu uvidjeh ljepotu života, jer imadoh tebe jeziče da mislim. Osjećah ljubav punu istinske radosti, jer imah tebe da shvatim osjetila pozadinska. A nošah glas hrvatski, jer imadoh tebe da srce tobom ispunim. U vremenu i nakon njega, jer okrenuh sebe k sebi, a sebe podarih tebi jeziče moj ljubljeni hrvatske miline.

Dok dišem i naglas šutim ime glasa tvojega.

Petra Bošković