Dan planeta Zemlje se od 1992. godine službeno obilježava 22. travnja, u više od 150 zemalja svijeta. Naša škola ga već tradicionalno obilježava izletom ili akcijama očuvanja okoliša, a ove godine su učenici prvih razreda gimnazije, skupa s profesorom Ivom Ragužem obišli dio Stoca i upoznali se s kulturnom baštinom naše općine. Skupa s našim profesorom hrvatskog jezika, uputili smo se na kratak obilazak koji je uključivao Inat ćupriju, Most Sare Kašiković (Djevojački most) te mlinice pokraj restorana Sampjero. Osim što smo vidjeli kulturne znamenitosti našega grada, imali smo zadatak istražiti povijest i nastanak tih mostova, te mlinica.
MOST SARE KAŠIKOVIĆ
Priču o Djevojačkom mostu, često povezuju sa Shakespeareovim Romeom i Julijom. I doista nema samo Verona Romea i Juliju, ima ih i Stolac, a zovu se Sara i Salko. Oni su bili mladi ljudi različitih vjeroispovijesti. Sara je živjela na desnoj, a Salko na lijevoj strani obale Bregave. Zaljubili su se jedno u drugo i redovito se potajno sastajali. Legenda kaže da je Salko prelazio rijeku na mjestima gdje je bila najplića, te se jednom ozlijedio, sto je ponukalo Saru da napravi most. Zapreka njihovoj ljubavi bio je Sarin otac, Radak Mitrović, vrsni majstor koji je čak išao u Hrvatsku te tamo dubrovačkoj gospodi gradio kuće i objekte. Kada je Radak saznao da je njegova kćer zaljubljena u inovjerca, našao joj je muža i udao ju na silu, te tako prekinuo Sarinu i Salkinu ljubav.
Sara je bila ugostiteljica, imala je hotel po imenu Europa, koji se nalazio pokraj mosta. U potkrovlju hotela Sara je dala napraviti dvije sobe s dva mala prozorčića s kojih je promatrala mjesto na kojem se sastajala sa svojim Salkom koji je bio njena prava ljubav.
Salko nije nikad zaboravio Saru i Sara nikad nije zaboravila Salku. Čak je Sara u znak na njihovu ljubav sagradila most koji od 1896. ponosno stoji i privlači turiste, ali i lokalne ljude te nas podsjeća da velike ljubavi, iako ponekad prekinute, unatoč svim razlikama i tuđim mišljenjima, traju zauvijek!
INAT ĆUPRIJA
Gornja ili Inat ćuprija izgrađena je u 17.stoljeću. Ova ćuprija se smatra najstarijim mostom na rijeci Bregavi. Izgled joj je nesimetričan, jedan luk završava na obali,a drugi u koritu rijeke. Kao što sam naziv kaže, sagrađena je iz inata. Smatra se da je Gornja ćuprija napravljena odmah poslije Donje ćuprija. Prema legendi se „taman završavala u Stocu Donja ćuprija bega stolačkog, a zatim bega pozvaše iz Stambola jer je buna izbila u dalekoj Anadoliji da i on dođe sa Stočanima i obrani je. Smatra se da je to bilo 1658.godine. „Isah neimar i njegov ortak Risto taman skidali skele s begove ćuprije, kad eto vraga,naiđe taj Trtak. Preprknio ti se puščetinom pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti. Ide on tako ,a oko njega desetak-petn’es nakije kao on. Doš’o njihov vakat. Trtak kojeg nitko nije poznavao sa svojom pratnjom popeo se na vlast. Razgledavao je sa svojom pratnjom novu blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa ćuprija je bila begova ćuprija sa pet svodova, poput očiju kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući poput srebrnih slapova. Trtak se zadivi toj ljepoti i osjeti u sebi neki čudan poriv koji narod zove inatom. Trtak odmah kaže majstorima da odmah načine njegovu ćupriju na Bregavi, ali ljepšu i „okatiju” od begove. U strahu neimari poslušaše Trtka. Dok su zidali-kaže legenda- smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije. Svako oko je bilo nepravilno, na jednom kraju jedna noga dopire do vode, a ona druga je naslonjena uz obalu. Iz inata naređeno, za inat i načinjeno!
Antea Raguž, Antonela Papac 1. Gim
