Umjesto Božićne čestitke pročitajte tekst učenice Josipe Raguž koja je nagrađena za najbolji literarni rad na temu Božić- kolijevka obitelji, kojim Vam svi učenici i djelatnici Srednje škole Stolac žele blagoslovljen Božić i uspješnu Novu 2022. godinu.
Još jedna kalendarska godina na izdisaju, poput mekane pahuljice na toplom dlanu, nestaje, gubi se. No ona druga crkvena, započeta prvom nedjeljom Došašća sva je zaigrana i budi na radost, iščekivanje i preispitivanje. U okrilju nastojanja rodi se ona koja nas priprema za Njegov dolazak, opet iznova otvara srca i duše, domove i zajednice. Ona nas okuplja da spremno i puni nade dočekamo Božić.
Svake godine iznova postavljamo sebi uvjete, stavljamo na svoj životni put zadatke kako najljepše dočekati Božić. U tim zemaljski lutanjima idemo u krajnosti , od obilja i neprikladnosti do siromaštva i oskudice protkane tugom i bolom zašto ne možemo bolje. U svemu tome se pogubimo i ne razmišljamo o onoj pravoj, istinskoj ideji Božića, a to je da se Isus rodio u štalici na slamici i za sreću su mu bili potrebni samo Marija i Josip, samo obitelj. Drugim riječima Božić je slavljenje novoga života, rađanja i obitelji u obitelj. Bila ona bogata ili siromašna, obitelj je mjesto u kome sve počinje i završava i kakva god bila ona je najljepša. Za nju kažemo da je osnovna društvena zajednica koja je kolijevka čovjeka i čovječanstva ili pak meni puno draža definicija jest da je obitelj zajednica vjere, nade i ljubavi. No jesmo li ih odbacili obadvije, sjetimo se kako imamo obitelj samo u ovo vrijeme kada biramo poklone za njene članove, a najljepši, onaj koji nikada neće nestati, poderati se ili zaboraviti gleda nas sa slamice i želi na okupu. Tu oko njega otvorena srca, čiste duše bez ikakvih ovozemaljskih poklona, a osjetiti ćemo se ispunjenije i sretnije. Božić je blizina čovjeka s Bogom, Božić je blizina s ljudima koji su samo naši. U Božiću otkrivamo veličine čovjeka kojeg ne mogu poniziti ni zaustaviti zatvorena vrata, kao što nisu ni Josipa i Mariju, niti poljane betlehemske sa svojim štalama. Pastirima ne smeta što se dijete rodilo u jaslama, oni su zagledani u dijete i majku, jasle su svakodnevna slika i ne smetaju im. A mi, obični ljudi, od čega bježimo, što nam smeta? Bježimo od siromaštva, patnje, odbačenosti. I danas susrećemo siromašne obitelji, ali ne vidimo njihovu radost u duhovnosti. Unatoč tom svom siromaštvu oni imaju potpun Božić ispunjen bar taj dan mirom, ljubavlju i radošću.
Susrećemo i raskošne domove, stolove ukrašene obiljem, u pozadini s tihom glazbom gdje su svi svečano odjeveni i čekaju Božić. No tu ne osjetimo radost, blagoslov i novinu života. Osjetimo opterećenost ovozemaljskim koje je prolazno poput jutarnje magle, a ono duhovno uzdizanje izostaje. Trebali bismo znati kako su darovi vjere, ljubavi, radosti i mira skriveni u siromašnom ljudskom srcu, skriveni su u obitelji koja je možda ovih posljednjih godina na najjačim udarima. Najčešće posrćemo preko tolikih materijalnih dobara, ranjavajući se, lomeći i umarajući te se redovito na kraju razočaramo. Ljudsko srce je takvo, uvijek nešto treba i nikada nije posve zadovoljno. Ništa nas lakše, kao žudnja bogatstva, ne može udaljiti od Isusa i naš pogled okrenuti samo na sebe. Tada treba znati kako nas samo ljubav iz jaslica u okrilju naše obitelji može izliječiti od svih rana i boli.
Ljudi koji su bili uskraćeni slaviti Božić, u obitelji nikada neće otkriti ljepotu Božića. Svaki obiteljski obred Badnje noći, polnoćke, božićnih pjesama, čestitanja je jako važan. Izbacimo sve što ima predznak savršenstva, svršena kuća, savršen kolač, savršena djeca, savršena dekoracija. Ništa od toga nije važno kao što je topli, sneni zagrljaj naših najmilijih na božićno jutro. Čuvajmo tradiciju svojih otaca, ponesimo je sa sobom kamo god krenuli i gdje god živjeli. Prava i jedina sreća krije se u obitelji okupljenoj oko kolijevke u kojoj se rodio najveći dar.
Josipa Raguž, III. g.
